Dvostruko novo normalno: Priča dvoje mladih Zadrana koji s osmijehom na licu vode svoje životne borbe

Pozitivan stav i podrška okoline važan su faktor u borbi protiv teških bolesti

I dok za većinu ljudi tzv. “novo normalno” predstavlja probleme uglavnom u nekakvim dnevnim rutinama ili u najgorem slučaju financijske prirode, ima i onih koji se u ovim neprirodnim vremenima bore i s mnogo većim problemima. Antonia Perić, 28-godišnja Zadranka, po struci inženjerka agronomije, a po sportskom opredjeljenju tenisačica, hrabro vodi životnu borbu na nekoliko fronti.

Antoniji je nedavno dijagnosticiran karcinom dojke, no ova mlada djevojka je, unatoč tome, uvijek puna energije, vedra i nasmijana od uha do uha. I spremna je javno podijeliti svoju priču, prvenstveno kako bi svojim iskustvom pomogla drugima.

– Sama sam primijetila promjenu na tijelu, a na pregled me naručila sestra. U početku je sve izgledalo bezazleno, jer smo mislili da je tumor dobroćudan. Kada me doktor pozvao na još jedan razgovor, bila sam uvjerena da mi želi dati još neki savjet i nisam dozvolila da prevladaju crne misli. No, nije bilo dobro – počinje priču Antonia, koja je odradila operaciju i kemoterapije, a sada putuje u Zagreb na zračenje.

Početni šok

Koliko god se čovjek informira o bolesti, nikada nije u potpunosti spreman za to.

– Nisam se mogla skoncentrirati na sve informacije koje mi je doktor govorio, jer mi je u glavi bilo samo jedno pitanje: Mogu li živjeti normalno kao i do sada? Jedino što sam čula bile su riječi kemoterapija i zračenje i prvih dana bio je to jako veliki šok za mene i obitelj.

Same te riječi, kemoterapija i značenje, u početku su izazivale samo suze. No, s vremenom se to promijenilo.

– Na početku nisam mogla ni izgovoriti te riječi bez suza. Kada mi je onkolog rekao da uzmem doznake za periku, bio je to veliki šok i odmah sam rekla da toga kod mene neće biti. No, s vremenom su mi ti teški dani na neki način postajali sve draži. Odlasci na kemoterapije su mi zapravo uvelike sve olakšali, jer sam osjetila podršku drugih pacijenata, ali i doktora i medicinskih sestara. To mi je jako puno značilo.

Otpadanje kose, naravno, nikome nije lako prihvatiti, a naročito ne lijepoj djevojci u cvijetu mladosti.

– To nikako nisam prihvaćala, odbijala sam vjerovati da će se to dogoditi. Sestra mi je donosila marame, ali to jednostavno nije za mene. Kada je otpadanje počelo, trebalo mi je nekoliko dana da to prihvatim. Onda sam sama sebi rekla, najvažnije je da ništa ne boli, ionako ne mogu ništa promijeniti.

Pozitivan stav

Antonia kaže kako je prije dijagnoze negirala da pozitivne misli i pozitivan stav mogu promijeniti tijek bolesti i simptome. No, nekoliko mjeseci nakon dijagnoze u potpunosti je promijenila mišljenje.

– Da nije bilo pozitivnog stava i razmišljanja, sigurno bi mi sve bilo mnogo teže. Uvjerena sam da mi je ta pozitiva uvelike pomogla da ne bude simptoma kemoterapije. To je ono što mi daje najveću snagu i tjera me naprijed.

Antonia danas na odlazak u Zagreb gleda kao na izlet i dočekuje ga s veseljem i entuzijazmom.

– U Zadru nema dobre ponude perika, u Zagrebu ću bolje proći – smije se.

– Odem gore sa sestrom i prijateljicama, obiđemo par salona, isprobavamo perike i uživamo. Podrška obitelji i prijatelja je neprocjenjiva, ta spoznaja da u ovome nisam sama mi najviše znači. To je ono što mi ispunjava srce – kaže bivša tenisačica, koja jedva čeka ponovno uzeti reket u ruke.

Antonijino iskustvo može biti pravi primjer kako se nositi s teškom bolešću, bez obzira o čemu se radi. Prepoznali su to i u Društvu oboljelih od multiple skleroze Zadarske županije.

– Kroz razgovor s Antonijom, htjeli smo usporediti priče i stajališta sa dvije različite dijagnoze. U većini slučajeva ljudi misle da je njihov “kamen na leđima” najteži, što je i razumljivo, no ima i onih koji na sve gledaju puno pozitivnije. Želja nam je javnosti prikazati takve primjere, jer smatramo da je to jako važno i za oboljele od multiple skleroze, ali i od drugih teških bolesti. Pozitivan stav može pomoći – kaže Patrik Puljić, predsjednik zadarskog Društva oboljelih od MS-a.

Prihvaćanje i edukacija

Patrik dodaje kako je Antonijina priča o prihvaćanju bolesti posve suprotna od njegove, kada mu je dijagnosticiran MS.

– Meni je osobno trebalo puno više vremena da prihvatim svoju bolest i nastavim živjeti dalje. Danas sam dobro, živim normalno i uživam u životu, iako imam suputnika “s tisuću lica”. Ali kada se sjetim početaka bolesti, ne mogu reći da sam se baš najbolje s tim nosio. Antonia je vrlo brzo sve prihvatila i s osmijehom nastavila dalje, dok je meni ipak trebalo više vremena.

U svakoj bolesti važna je i edukacija pacijenta.

– Postoji jedna krivulja, koja kreće onoga dana kada vam doktor kaže dijagnozu i završava onda kada ste prihvatili vlastitu bolest. Ta je krivulja puna uspona i padova, no to je normalno, jer se cijelo to vrijeme educiraš, analiziraš svaki potez svog tijela i trudiš se poboljšati situaciju. Uz to, educiraš i svoju obitelj i prijatelje da i oni to prihvate kao nešto normalno i nešto s čim se može živjeti. Ali za sve treba vremena.

Zašto u slučaju multiple skleroze to razdoblje prihvaćanja često traje dulje?

– Možda zato što je MS još uvijek dosta neistraženo i nepoznato područje. Zato je i zovu bolest s tisuću lica. Svatko ima svoj put kojega nitko drugi ne može proći umjesto njega. Često nam osobe s MS-om navode usamljenost kao najveći problem, jer nemaju s kime podijeliti neke stvari, ali zato i jesmo tu da pomognemo jedni drugima. Puno je lakše živjeti s podrškom oko sebe. Meni je osobno to bilo od neprocjenjive važnosti.

Mentalna snaga

Patrik ističe važnost mentalne snage u borbi s bolešću u svakoj njenoj fazi.

– Mislim da je danas briga o mentalnom zdravlju jako podcijenjena. Općenito ljudi vode premalo računa o tome i često misle da to nije bitno. Ali upravo suprotno, to je jako važno i moj i Antonijin primjer su dokaz toga. Ovo ljeto će biti točno 10 godina od moje dijagnoze i uvjeren sam da sam danas dobro baš zato što sam izgradio pozitivan stav. Vjerovao sam da će me pozitivne i sretne misli iz dana u dan gurati naprijed u poslu, sportu i svemu što radim. Tako sam motivirao sam sebe i to mi je jako puno pomoglo. Nisam htio odustati od svojih snova, između ostaloga i zato što sam htio maknuti zabrinutost s lica svojih roditelja. Prošao sam puno toga i nije bilo lako, dapače, ni rezultati nismo došli odmah, ali s vremenom jesu i to je najvažnije.

Živjeti s dijagnozom teške bolesti nije lako, svaki dan je neka vrsta utakmice u kojoj ponekad treba i taktizirati. Katkada utakmica i ne krene onako kako bi htjeli, ali važno je ne odustajati, nastaviti borbu i misliti pozitivno.

–  Kroz ovu priču htjeli smo i našim članovima približiti kako i dva posve različita slučaja, različite dijagnoze, imaju svoje dodirne točke i to ne male. Također, nadamo se da je ovo početak suradnje s osobama s drugim dijagnozama te drugim Udrugama, jer dobrih i pozitivnih priča nikad dovoljno. Posebno se želimo zahvaliti Antoniji što je podijelila s nama svoje iskustvo i poželjeti joj sve najbolje u životu. Takav pozitivan stav može nam i mora svima biti za primjer  – za kraj će Patrik.