Sve što vam nisam rekla putem SOS MS telefona

Davne 2002. godine iz osobnih razloga htjela sam nešto promijeniti u svom životu. Htjela sam nekome i nekako pomoći, ali nisam ni sama znala kome i kako. Sasvim iznenada radeći na tadašnjem poslu u ured mi je ušao jedan visoki, fini gospodin. Ostala sam zatečena njegovom ljubaznošću i pričom kako voli život. Primijetila sam da ima štaku no nekako mi je bilo neugodno pitati zašto. Popili smo kavu i ljubazno se pozdravili. Gledala sam kako polako, ali odvažno hoda preko ceste, pitajući se čemu ima štap. No, iskreno čim je u ured stigla druga osoba prestala sam razmišljati o njemu.

Dani su prolazili… A ja sam maštala, a ništa nisam poduzela. Čekala sam… koga… ne znam… valjda da netko uleti i kaže „Hej, Željka čekamo samo tebe!“.

Ispijajući kavu jedno jutro u uredu, čula sam kako se vrata lagano otvaraju te tihi pozdrav „Željka, Dobar dan!“. Digla sam se iz stolice i krenula ususret osobi koja je ušla. Iznenadila sam se, jer sam ugledala poznato lice gospodina od prije nekoliko tjedana kako dolazi do mene polako sa svojim osloncem. Sjeli smo i počeli priču. Saznala sam da se zove Mladen, da je bio dragovoljac Domovinskog brata te uza sav stres koji je proživio da je obolio od MS-a.

MS?!. Pitala sam… kakva je to bolest. Nisam nikada nisam čula za MS, a još manje znala o toj bolesti. Ispričao mi je kratko kako ima vrtoglavice, kako mu ponekad trnu ruke i noge te je sjećam se spomenuo svoj smiješan pijani hod. Sjećam se da smo se tada zajedno nasmijali… Razmišljajući kako bi mogli zajedno hodati pijanim hodom…

Pitao me da li bi htjela raditi u društvu oboljelih od multiple skleroze, jer baš sada trebaju nekoga da im se priključi. Upalila mi se lampica… pa ja želim pomoći ljudima, ja želim promjenu i da naravno da sam se pitala kome se trebam javiti.

Dao mi je broj telefona, znam da sam imala nervozu kao i svi kada se predstavljaju za novi posao, ali moja želja da pomognem nekome bila je jača. Nazvala sam, predstavila se a isto tako rekla sam od koga sam dobila broj.

Nakon poduže priče, bila sam pozvana na upoznavanje i eto tu sam. Počela sam raditi sa osobama koje boluju od MS-a. Naučila sam što je MS, naučila sam kako dati savjet te se nositi sa bolešću, upoznala sam divne i hrabre ljude koji su mi bili primjer da život ide dalje. Puno sam pričala kako sa svakim pojedinačno tako i u grupama. Pričali smo o životu, o problemima koje nosi bolest te o snazi i volji za jednim korakom više.

Upoznala sam i čula priče koje su me nasmijale, ali i rasplakale. Vjerujte, plakala sam zajedno sa onima kojima je bila potrebna podrška. Postala sam dio te zajednice, postao sam dio njih. Svakim danom moje znanje o bolesti bilo je veće, moje priče počele su imati smisla. Shvatila sam da u potpunosti razumijem te ljude, te moje nove prijatelje.

Bolest nije laka, ali se živi , ima trenutaka kada čovjek padne ali snagom volje se i digne.

Ima dana kada sa nikim ne želi pričati, a već sutra me nazove i pita me kako sam. Zamislite osoba oboljela od MS-a mene pita kako sam. Ma ja sam dobro. Kako ste vi… kako vam mogu pomoći i da li želite da vam pomognem.

Znam da ste snažni, znam da ste posebni, ali ne zaboravite tu sam da poslušam vašu priču, vaš smijeh i vaše suze,

Znajte tu sam radi vas.

Željka Antunović,

Savjetnica na SOS MS telefonu