Danijela
Rođena sam sa atopičnim dermatitisom, oslabljenim imunitetom, sve dječje bolesti sam preboljela i dalje živjela sa suhom, flekavom kožom na licu i rukama, grozno je izgledalo. Mislila sam da me nitko, nikada neće voljeti. Završila sam medicinsku školu i doktorica mi je uspjela zaliječiti dermatitis nakon 18 godina borbe i napokon je život krenuo na bolje, jedan plus.
Počela raditi, izlaziti kao i svi sa 18-19 godina. Drugi plus. Upoznala dragog dečka, ljubav na prvi pogled, treći plus. Mislila sam da mi je život napokon krenuo u pravom smjeru. Ali 5 dana prije 20-tog rođendana probudila sam se da ne vidim na desno oko ništa, na lijevo slabo. Opet se sve okrenulo naopako, ali. Pošto sam te struke i veliki pozitivac nije me zaustavilo, odmah sam krenula doktoru jer sam svjesna i vjerujem da svaki problem ima i rješenje. Tako je i bilo, nakon magnetne rezonance, sa pojavom lezija sve je upućivalo da se radi o MS-u, a ne o tumoru čega sam se podsvjesno bojala. Uvijek biram od dva zla ono manje, tako da spoznaja obolijevanja od MS-a, a ne od tumora bilo mi je olakšanje. Došla sam do broja društva MS-a u Zagrebu i kroz razgovor sa gospođama da mi treba neurolog odmah su me savjetovale da se javim dr. Antonu Vladiću na Sveti Duh i evo liječi me već 21 godinu. Postavivši mi dijagnozu prvo što sam napravila sve sam objasnila dečku, kakva je to bolest i što me možda očekuje, a možda ne. Rekla sam mu ako misli da bi mogao biti uz mene i u najtežim trenucima možemo dalje, ako ne rastanimo se kao prijatelji, bez ljutnje, svatko svojim putem. Rekao mi je: Draga moja ja te volim od prvog trena poznanstva, a ko zna što mene čeka u životu i znam da ćeš uvijek biti uz mene. Tako smo i krenuli planiranjem iz dana u dan. Prvo zaruke, pa svadba, pa sam krenula sa lijekom „imunoglobulin”, 5 grama mjesečno kroz 15 mjeseci, da me digne i da snage za sljedeći plan. Dijete, tako da sam ga primala do 6-tog mjeseca trudnoće i rodila prekrasnog, zdravog, dečkića. Zbog pogoršanja bolesti završila u mirovini sa 27 g. i jedina zanimacija mi je bila, ona najdraža, moje dijete, suprug i obitelj.
Sa 35 g. sam oboljela od karcinoma, ali i to sam pobijedila. O bolestima ne razmišljam previše jer imam pozitivnu podršku obitelji i sve je lakše podnijeti jer imam se za kog se boriti.
Kako je sin krenuo u srednju školu u Zagreb, zbog viška vremena, osnovala sam društvo sa dvije prijateljice u našoj županiji. Željela sam uzvratiti pomoć koju sam dobila od Saveza na samom početku. Uz podršku supruga, sina, obitelji, puno pozitivnog razmišljanja i uz drage članove društva došla sam do nove točke svog života.