MARTINA KORTIZIJA FRANIĆ: Ja sam više od MS-a, to su samo dva mala slova!
Osobe koje imaju MS uvijek kažu kako su dobile ”najbolju prijateljicu” za cijeli život. Kada i kako počinje tvoja priča s MS-om?
‘Upoznale’ smo se 1988. godine. U trećem razredu Gimnazije na satu fizike, nisam mogla pisati, jednostavno su mi otkazale ruke. Taj prvi udar je bio na cijelo tijelo, imala sam parezu cijelog tijela, kičma se trese, gubi se ravnoteža.
Bila sam štreber, htjela sam upisati arhitekturu. Moja prijateljica i sada vjenčana kuma Katarina Macan mi je pisala sve što se radilo u školi. S tim tabletama za cirkulaciju se sve bilo povuklo i bila sam dobro, drugi udar mi je bio u devetom mjesecu na plaži. Tuširala sam se hladnom vodom jer je bilo vruće kao i sada, 40 u hladu, a onda se ujutro nisam mogla dignuti iz kreveta. Tada sam završila u Zagrebu na Rebru.
Bila sam mlada i luda i nisam puno razmišljala. Mučilo me što ne mogu zapamtiti ništa, što se gubim, imam lošu ravnotežu..
Kako je tekao proces liječenja?
Prvih 11 godina se to vodilo kao encefalomijelitis, nije bila Multipla i primala sam Solu-Medrol. Mojem ocu su rekli da je to kronična bolest i da neću moći sve što sam planirala i da se ne zavaravam. Kada mi je to prenio ja sam mu rekla ”Nema šanse, ja ću upisati fakultet. Ne može me to spriječit”.
Zadnji put sam imala parezu 2007. i bolest je sve do korone bila u mirovanju. Sada sam opet na terapiji, imam problema s kostima. Vodila sam salon namještaja i šest apartmana u doba kada mi je bolest bila najgora, i uz to sam imala troje djece doma. Nitko ne razumije da ti ne možeš, iako daješ sve od sebe.
Martina je u 44. godini ušla u prijevremenu menopauzu.
– Zadnja trudnoća bila jako rizična. Imala sam operaciju, skinuli su mi maternicu.
Ističe i kako ima problema s vidom
-Nemam dubinski vid. Recimo kad idem niz skale, ne vidim ih sve. Nedavno sam pala i izvrnula nogu jer nisam vidjela zadnje tri skale. Nisam mogla samostalno hodati pa sam bila na hodalici, i rekla sam sama sebi da si to više nikad ne smijem dopustiti. Naravno da nikad ne znaš što si život sutra donosi.
Pored svega toga, vježbala si mozak i učila kineski. Zašto baš taj jezik?
Nama u familiji dobro idu jezici, kćer govori pet, šest jezika tako da je to očito genetika. U međuvremenu sam i ponavljala talijanski, učila njemački. Kineski me zaintrigirao. Nisam nikome na teret, tečaj je besplatan. Izvukla sam se iz kuće i vježbala mozak. Vrlo mi je bitno stalno učiti nešto novo i nadograđivati znanje. Također, od 1986. pjevam u zboru. Napravila sam bila pauzu jedno vrijeme, ali sada opet pjevam.
Član si i udruge Društvo multiple skleroze DNŽ. Koliko ti ona znači?
Udruga mi puno znači. Kad si cijeli u ‘outu’ i kad ne znaš što bi sam sa sobom, tu je udruga. Kada sam se tek htjela priključiti udruzi nisu mi dali, govorili su da će me stondirat jer su tamo svi bolesni, a sada sam presretna i zahvalna što sam u udruzi. Uvijek imaš neki oslonac, ljude koji imaju iste probleme kao ti, koji te razumiju i neće te gledati krivo kad zaplačeš i pitaš viška pitanja.
Cijeli članak pročitajte na: https://dubrovnikinsider.hr/martina-kortizija-franic-ja-sam-vise-od-ms-a-to-su-samo-dva-mala-slova/?fbclid=IwAR06Wp4SsoACsq6wX7MBcRePyep_C8ig0b0DyRk1u1vAzno8NWHrTP8MVh8
Izvor: dubrovnikinsider.hr
Fotografija: dubrovnikinsider.hr
Piše: Lukša Fabian